Ponekad se, radeći ovaj posao, osjećam kao da prodajem vjerske kalendare po kućama
Štioci ovog portala, pokazuju brojke, rado kliknu kakvu iskrenu ljudsku, tek naoko prostu priču iz svakodnevice. Nije to sad neka topla voda, da se razumijemo. Ali, narod će, po svemu sudeći, nekako sve manje politiku u svoju butigu, ma koliko ta ista politika svraćala u njegovu. Radije će čitati o nekome s kime se, je li, može poistovjetiti, saživjeti.
I nije samo zato gušt uredniku isporučiti portret nekog, kako ono, običnog čovjeka koji obavlja koristan, a često slabo zamijećen posao: jednostavno volim te tople situacije – ma i više od hladnog piva - kada se storija nametne sama od sebe, kao plod čistog slučaja. Za šetnje gradom, recimo, ili u kakvoj oštariji u opuštenijoj atmosferi.
Jedina je boljka što se u tim zgodama katkad osjećam kao onaj tip koji - evo baš nekako u ovo vrijeme – obilazi domaćinstva prodajući vjerske kalendare. Jer, to koliko ti kojiput treba nagovaranja sugovornika na nekoliko rečenica i fotografiju, umorilo bi i strpljivog kolportera, nekmoli neće poslovično nervozno piskaralo. Ono, plešeš na granici moljakanja: samo što još junaku zauzvrat ne platiš kavu i kroasan.
Za probiti one tvrđe orahe moraš biti veći diplomat i od Mate Granića: takvi izvuku svu silu šarma, za koju nisi ni znao da stanuje u tebi. Izazov je to, testiraš si granice. No, kada napokon te orašaste plodove pridobiješ za ćakulu, onda malne sami kemijskom olovkom teftere natuknice u notes.
I vazda ispadne nešto zanimljivo. Isplati se, hoću reći prekinuti nekog pazinskog komunalca dok ispuhuje lišće, ili buzetskog koji slaže binu za pučku feštu; vrijedno je truda privoljeti na ćakulu čepljanskog volontera koji farba ogradu igrališta, ili pak pićanskog prodavača verdure na markatu.
Ipak, nedavno sam po prvi put naišao na spuštenu rampu. Kupujući novine na kiosku u Pazinu, posegnuh za romanom neke otprije mi poznate švedske spisateljice. Mislio sam da je na sniženju, ali vraga crnoga, puna cijena, pa sam ga brzo i odložio.
„Tako svi reagiraju“, kaže mi prodavačica. Loredana se zove, čitam s bedža.
„Šteta, dobro piše žena“.
„Znam, čitala sam dosta njenog“.
„Volite krimiće“?
„Sve čitam, kupujem knjige nemam više gdje s njima, a često sam i u knjižnici. Ubit će me moji doma, čitam i dok ručamo“.
Kliknulo mi je u hipu: mogla bi to biti dobra crtica, još da je mrvu proširimo s time što se sve danas nudi na trafikama, a svejedno, eto, ili rade kraće ili se zatvaraju… Ali, Loredana neće, pa neće „u novine“. Ne da se fotkati. Kćerka bi je poslije sramotila, a i sama nije od toga. Na koncu, ima u gradu, kaže, puno načitanijih i za širu javnost zahvalnijih subesjednika, evo ti i nekoliko imena…
Nije, rekoh, ovaj put pomogla ni sva ona sila šarma. Supruga me već čekala s ohlađenom kavom, tu preko puta u kafiću. Mogao sam se slikati.
Dobro, 'ajde, i napisati crticu. O Loredana, tugo mojih dana, neću te zaboraviti samo zato što se zoveš kao moja punica…
Autor
