Posljednja godina 'Naše sloge'
Tko prati duže vrijeme ovu kolumnu, već zna da u njoj izlaze dijelom moja izvorna istraživanja, ali uglavnom rezultati istraživanja drugih autora. Odatle dolazi igra riječi naslova kolumne, prema riječi historiografija, koja je disciplina kritike povijesnih izvora i pristupa pisanju povijesti općenito.
Jedan takav, ovoga puta 'nepoznati' povjesničar, čiji ću rad ovdje prokomentirati, jest Miran Ribarić. Moj vršnjak i kolega s fakulteta, strastveni glazbenik, nakon diplomiranja više se nije bavio poviješću. Međutim, ostavio je diplomski rad pod naslovom "Pula u početku Prvog svjetskog rata u komentarima Naše sloge". Iz naslova bi se dalo zaključiti da je "Naša sloga" prvi istarski list na hrvatskom jeziku, koji je izlazio od 1870. do 1915., prvi put ozbiljno iskorišten kao povijesni izvor za osvjetljavanje jedne zanimljivije teme iz prošlosti. Pa, pogledajmo što je istraživanje iznjedrilo.
Treba, u početku, naglasiti da je "Naša sloga" do 1899. izlazila u Trstu, a od te godine u Puli. To je tadašnjim uredništvima omogućilo veći uvid u svakodnevicu najvećeg istarskog grada i glavne ratne luke Austro-Ugarske. Tada većinski talijanski grad svjedočio je i jačanju hrvatskog preporodnog pokreta.
Posljednja godina izlaženja "Naše sloge" protekla je u atmosferi početka Prvog svjetskog rata, koji je zlokobno zaprijetio gradu, ali nije još pokazao svoj puni razmjer. Rat, koji je započeo krajem srpnja 1914., "Naša sloga" najprije naziva "rat sa Srbijom", a samo dva tjedna kasnije "Europejski rat". Pula će pravu težinu rata osjetiti tek od svibnja 1915., kada je Italija objavila rat Austro-Ugarskoj. "Naša sloga" prestat će izlaziti 25. svibnja 1915., tjedan dana nakon smrti urednika Matka Mandića. Naslijedit će je "Hrvatski list" koji će izlaziti do 1918., ali pod strogom ratnom cenzurom. Pogledajmo tri zanimljiva događaja iz ratne 1914. godine koja je Ribarić istaknuo u svome radu.
Već prilikom objave rata Srbiji u Puli su se povećale cijene namirnica, što je "grupi tepista, besposličara" i "mladića iz talijanske gimnazije" dalo povod za uništavački i, iz opisa se naslućuje, pogromski nastup prema imovini pulskih privatnika Hrvata.
"S obzirom na naglo povećanje cijena, brojni razljućeni kupci krenuli su u pohod na uništavanje brojnih izloga i opreme pulskih trgovina i pekara. Polupali su stakla te uništili gotovo čitav namještaj. (...) Banda golobradih klinaca okupila se na Portarati te tamo iskovala plan kako će napraviti što više nereda i tako, između ostalog, nanijela štetu i na knjižari prvaka Stranke prava u Istri, pulskog odvjetnika Matka Laginje. (...) Talijanska omladina svoj bijes iskalila je prouzročivši poveću štetu na (hrvatskom) Narodnom domu. Zgrabivši kamenje, krenuli su uništavati debela stakla na vratima restorana Narodnog doma. Trojica redara ispred Narodnog doma uspjela su mlade huligane potisnuti natrag te tako spriječiti još veću štetu." Inače, Narodni će dom gorjeti samo šest godina kasnije, možda pod napadom istih likova.
Dana 13. kolovoza 1914. "Naša sloga" je objavila proglas Ratnog zapovjedništva u Puli o dobrovoljnom civilnom napuštanju područja grada, uz iznimke: "Oni zaposlenici u gradu Puli poput osoblja zavoda za rasvjetu i vodovod, vatrogasci, ljekarnici, pogrebnici, osoblje bolnica, tvornica leda, mlinova na paru, kupališta, zavoda za pranje, poduzeća za prijevoz, liječnici, babice, pozivaju se da ostanu, kao i oni trgovci, krčmari, mesari, pekari sa svojim pomoćnicima i osobljem, te kovači, limari, zidari, stolari, bačvari, sedlari, postolari, krojači, mlinari, tiskari, brijači i drugi 'zanatnici' (obrtnici)." Obvezna civilna evakuacija grada uslijedit će tek nakon svibnja 1915. godine.
Sljedeći događaj nastupio je u jesen 1914. godine, početkom školske godine u novim uvjetima. Zanimljiv potez vlasti, u kontekstu nestašice namirnica u Puli, bio je nalog poslan upravama svih oblasnih pučkih škola da pod nadzorom učitelja djeca krenu s branjem lišća divlje kupine: "Taj posao su najlakše mogla obavljati školska djeca. Svaka škola se morala pobrinuti da pobrano lišće osuši i suho privremeno spremi. Brati je trebalo samo čisto lišće, pa je stoga trebalo pripaziti da se ne ubere kakav drugi list. Peteljke lišća valjalo je odmah kod branja otkinuti i baciti. S obzirom na to da se lišće trebalo brati prije mraza, valjalo je odmah prionuti branju i sušenju lišća od kojega se, u slučaju potrebe, mogao pripremiti čaj. Nije se smjelo brati za vlažna vremena, a niti rosno lišće; naime, od vlage bi pocrnilo tijekom sušenja, što bi ga učinilo neupotrebljivim. Lišće se sušilo tako što je bilo izloženo suncu i vjetrovitom mjestu, a spremalo se u čiste vreće na suhom i prozračnom mjestu gdje ne dopire ni dim ni prašina."
Autor
