Javno dostupna pitka voda u Istri je bila civilizacijska tekovina
Istra je povijesno bila siromašna vodnim resursima zbog svoje krške geološke strukture i oskudnog broja prirodnih izvora. Do 1920-ih godina stanovnici su se oslanjali na bunare i cisterne, što često nije bilo dovoljno, osobito u ruralnim krajevima.
Voda iz primitivnih spremnika, poput kišnih lokvi, bila je često zagađena, izazivajući bolesti poput tifusa, dizenterije i malarije. Opskrba vodom bila je svakodnevni izazov – sušna razdoblja prisiljavala su obitelji da pješače satima kako bi došle do najbližeg izvora pitke vode. Usporedno s modernim vremenima, količina vode dostupna za osobnu higijenu bila je iznimno mala.
Pod Austrijom, tijekom 19. stoljeća, vodovodi su izgrađeni u Puli, Kopru i Buzetu, dok su početkom 20. stoljeća Poreč, Rovinj i Pazin dobili svoje sustave. Pristup pitkoj vodi značio je pravi civilizacijski iskorak. Međutim, Prvi svjetski rat prekinuo je širenje infrastrukture, a novi projekti započeli su tek pod Italijom.
Godine 1929. osnovan je Konzorcij za zemljišnu transformaciju Istre, s ciljem unapređenja infrastrukture kroz projekte vodoopskrbe, sanaciju močvara i izgradnju prometnica. Uz 95% financiranja države, Konzorcij je pokrenuo projektiranje i izgradnju Istarskog vodovoda (Acquedotto Istriano). Prvi plan inženjera Gina Veronesea predviđao je jedinstveni sustav za cijelu Istru, no zbog visokih troškova bio je obustavljen. Inženjer Giuseppe Muzi 1931. predložio je novu viziju s tri neovisna sustava.
Prvi, vodovod Rižane, koristio je izvor Santa Maria del Risano za opskrbu sjeverne obale i brdskih naselja do Pirana. Drugi, vodovod Mirne, bio je najveći sustav koji je koristio izdašne izvore kod Buzeta za unutrašnjost poluotoka i zapadnu obalu Istre sve do Rovinja. Naposljetku, vodovod jugoistočne Istre, bio je namijenjen opskrbi područja bivšeg jezera Čepić te Labina i okolnih krajeva.
Do 1940. dovršeni su sustavi Rižane i Mirne, dok je jugoistočni vodovod ostao djelomično završen zbog izbijanja Drugog svjetskog rata. Današnji istarski vodovod temelji se na tim talijanskim sustavima, uz modernizaciju i proširenje na nove korisnike. Zajedno s izgradnjom željezničke pruge 1870-ih, pod Austrijom, vodoopskrbni sustavi 1930-ih pod Italijom predstavljaju najveće infrastrukturne poduhvate u povijesti Istre.
Vidljivi tragovi tog razdoblja su javne česme, špine i fontane na trgovima. Početkom 20. stoljeća Pula je imala nekoliko javnih špina, od kojih su neke, poput one kod gradske tržnice, i danas na originalnom mjestu. U sjevernoj Istri još postoje špine od lijevanog željeza u obliku fašističkog simbola, fascija. Jedna takva, u Buzetu, i dalje radi s originalnim mehanizmom, dok su druge, primjerice u Vižinadi, Motovunu, Višnjanu i Krasici, odavno nefunkcionalne.
Mnoga manja naselja u blizini Pule, poput Ližnjana, dobile su vodovod ranije zahvaljujući blizini najvećeg istarskog grada. U Ližnjanu je još uvijek vidljiva špina s natpisom „1919“, iako, prema riječima mještana, nije u funkciji od sredine 1970-ih. Stariji Medulinci spominju špinu „na placi“ koja je, u međuvremenu, netragom nestala.
(zahvaljujem Matiji Nežiću i Saši Nikoliću na fotografijama iz Buzeta)
Autor
