Poli kega da gren na pregled, kad više nanke ne znan ku iman svojega mediga?
Aldo je mjesnu ambulantu nazivao samo da si naruči Ventolin, lijek koji je redovito trošio. I svaki put prošli bi ga trnci kad je telefonska sekretarica uvodno krenula pojati: „Dobili ste ordinaciju obiteljske medicine, tim bez nositelja…“
Ovo „bez nositelja“ bio je jedan od razloga zašto već duže vrijeme nije bio u ambulanti, za koju se sve glasnije govorilo da će se moguće zatvoriti. Nije, naime, znao ima li uopće više svog liječnika, otkako se onaj njegov vječiti bio umirovio.
Aldo bi stoga uvijek našao nekog pametnijeg posla nego pobrinuti se za zdravlje, usprkos svim boljeticama koje je vukao: hramao je jer su ga boljela oba koljena; u rano proljeće jedva je disao jer ga je mučila astma; nije mogao dizati teško jer mu se počela stvarati pupčana kila...
No, ovaj put morao je pokleknuti. Propisno ga je to jutro stisnulo u plućima. Teško dišući, škripao je kao vrata starog ormara. Zakurio je i temperaturu preko 39. Nije za zezati se, treba pomoć…
U punoj čekaonici strpljivo je kratio vrijeme čitajući „National Geographic“ star 15 godina. Prebacio se zatim na reklame zalijepljene po išaranim zidovima: „Za svaki dan bez boli“, „Recite zbogom stresu“… I taman je bio stigao do onog „Briga o zdravlju počinje ovdje“, kadli je banula njegova susjeda, Valterova žena Nadija, pa zauzela jedino slobodno mjesto, ono pokraj njega.
„Ča je, moj Aldo? Siguro je trdo slabo čim si ti tu? Si se naručija? Ja san, u 16.30. Eko, jušto san na vrime došla. Sad se, po noven, moraš naručiti, ne moreš bez tega na pregled“, stala ga je susjeda uvjeravati da su tu obavezu predbilježbe, koja već duže vrijedi u gradskim ordinacijama, svježe uveli i u njihovo selo.
Alda je odjednom snašla mala snaga, zavrtjelo mu se i nije se ni stigao snaći, već se čuo kako govori: „Ma, za ča se rabin naručiti, za doj poli svojega mediga? Kako da san ja moga znati da ću danas biti bolan?! Moja Mirjana se ne naruči nanke poli frizerke za učiniti trajnu…?“.
Pobunio se Aldo otvoreno, da ga čuju svi pacijenti. Neuobičajeno za njega, ali ovdje ga je situacija povukla za jezik pa se izlanuo.
„A i kako da se naručin, kad se tu nikad nidan ne javi na telefon?“, vuklo ga je i dalje.
Nije krivio liječnike; žalio ih je zapravo, tako rastrzane na sto strana. Žalostio ga je sustav koji se može nazvati svakako samo ne zdravstveni. Sjetio se vremena kada je svog doktora imao u krugu tvornice u kojoj je dočekao mirovinu...
U to se na vratima pojavila medicinska sestra pa krotko zamolila okupljene za razumijevanje.
„Liječnik mora hitno u drugu ordinaciju koju drži u drugom gradu pa, ukoliko možete, dođite sutra, ili probajte tu preko, u susjednoj ambulanti. Možda vas prime ako bude mjesta i vremena…“, kazala i bespomoćno slegnula ramenima.
Alda je sad već oblio hladan znoj, zazujalo mu je u ušima od muke, ali je ipak uspio čuti Nadiju kako je stala skidati svece s neba kad je sestra zatvorila vrata.
„Poli kega si se ti, lipa moja, naručila za pregled? Si znala da mi čekamo u ambulanti obiteljske medicine, tim bez nositelja?“, pitao je Aldo pomalo zajedljivo svoju susjedu.
Pročitao je još jednom reklamni slogan na kojem je bio stao: „Vaša briga o zdravlju počinje ovdje“.
Autor
