Male brige učitelja u osvit hrvatskog školstva u Istri
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća hrvatski i slovenski etnički korpusi u Istri nalazili su se u procesu narodnog preporoda, odnosno u razvijenoj fazi nacionalne integracije. Glavni zagovarač ravnopravnosti slavenskoga stanovništva s romanskim u Istri, biskup Juraj Dobrila (1811. – 1882.), smatrao je da je potrebno obrazovati taj ruralni, nepismeni narod kako bi postao ravnopravnim čimbenikom u političkom životu Istre. Neobrazovanost je bila jedan od glavnih razloga gospodarske i političke podložnosti.
Jedan od glavnih ciljeva Jurja Dobrile bilo je uvođenje školskog sustava na hrvatskom i slovenskom jeziku. Nakon njegove smrti, vođena je žestoka kampanja za otvaranje škola na tim jezicima, kao i za osiguravanje stručnog kadra koji bi u takvim ustanovama prosvjetno djelovao među hrvatskom i slovenskom djecom. Dobar primjer takve agitacije predstavljaju tekstovi objavljeni u časopisima hrvatskog učiteljstva u Istri. To su bili časopisi "Narodna prosvjeta", mjesečnik za školstvo, književnost i prosvjetu, koji je izlazio od 1906. do 1914. kao glasilo istoimenog učiteljskog društva iz Pazina, te "Hrvatske škole", glasilo Katoličkog učiteljskog društva za Istru, koji je izlazio između 1912. i 1914. u Pazinu. U tim su časopisima različiti autori pisali tekstove u kojima su izražavali želju za poboljšanjem hrvatskog školstva u Istri, kao i položaja hrvatskih učitelja. O tim je časopisima članak napisao poznati pedagog Tone Peruško (1905. – 1967.) još 1957. godine, objavljen u "Jadranskome zborniku".
Kako piše Peruško, u skladu s potrebama unapređenja obrazovanosti hrvatskog stanovništva u Istri, postojali su pojedinci "dobro informirani" o sustavima obrazovanja u ostatku Austro-Ugarske te o njihovim nedostacima u Istri. Autori tekstova u časopisima "Narodna prosvjeta" i "Hrvatske škole" dotaknuli su se svih ključnih elemenata potrebnih za uspostavu modernog školstva: usklađivanja školskog programa s najnaprednijim sustavima u tadašnjoj državi i uvođenja tečajeva za učitelje u građanskim školama. Također, bilo je i nekih "zanimljivijih" prijedloga kao, primjerice, poticanje razvoja školskih vrtova kao posebnog vida gospodarskog prosvjećivanja istarskog ruralnog stanovništva i oplemenjivanje slobodnoga vremena pedagoških radnika.
U razdoblju pred Prvi svjetski rat istarski su Talijani već imali razvijen sustav školstva. Godine 1913., od ukupno 852 učitelja i učiteljice, 408 ih je bilo talijanskih, 304 hrvatskih, 76 slovenskih i 64 njemačkih. Predmeti koji su se trebali nalaziti u nastavnim planovima novih hrvatskih škola bili su vjeronauk, čitanje i pisanje, nastavni jezik, matematika s geometrijom, predmet ekvivalentan današnjoj prirodi i društvu, crtanje, pjevanje, ručni rad za djevojčice i tjelovježba (obvezna samo za dječake).
Za dodatnu izobrazbu učitelja i učiteljica građanskih škola trebalo je ustrojiti posebne tečajeve. Takvi su već postojali za talijanske učitelje u Puli, dok Hrvati i Slovenci nisu imali građanske škole, a time ni osposobljen stručni kadar. Ipak, slični su tečajevi postojali u Pazinu i Kastvu (za crtanje u prirodi), u Medulinu (za gimnastiku), a nekoliko je učitelja bilo poslano na izobrazbu izvan Istre. Najpotrebniji je bio tečaj za pripremu ispita za građanske škole. Uvjet za upis na takav tečaj bila je osposobljenost za rad u općim pučkim školama ili ispit zrelosti uz "besprijekorno ćudoredno ponašanje". Svaki potpuni tečaj uključivao je poduku svih predmeta jedne skupine ispita za građanske škole, a trajao je jednu godinu s deset sati tjedno, što bi polaznicima omogućilo istovremeno pohađanje tečaja i obavljanje posla. Osobita je pažnja trebala biti usmjerena na metodike raznih predmeta, koje su bile popraćene pokusnim predavanjima u školama. Na kraju tečaja uspješni bi polaznici dobili potvrdu i svjedodžbu.
Važan dio školovanja djece bila je obuka u "školskom vrtu na selu" u seoskim pučkim školama. Vrt je bio obrazovno sredstvo, odnosno praktična škola, pomoću koje je učitelj učenicima tumačio najvažnije grane gospodarstva. U srži opismenjavanja i izobrazbe slavenske djece u Istri postojala je potreba za gospodarskim napretkom seljaka, kako bi ekonomski osnažen mogao biti oslobođen podložnosti talijanskim veleposjednicima te postati ravnopravan sudionik u političkom životu Istre. Kroz rad u vrtu djeca su mogla razviti interes za različite gospodarske grane, odnosno specijalizaciju u poljodjelstvu. Još početkom 20. stoljeća školski vrtovi u Istri bili su vrlo rijetki, a postojale su pritužbe da općine i mjesna školska vijeća nedovoljno rade na njihovom osnivanju. Većina troškova padala je na samog učitelja, što je izazivalo opću nezainteresiranost za održavanje takvog obrazovanja.
Kako bi mogli bolje obavljati svoje poslove, učitelji u Istri tražili su poboljšanje vlastitog ekonomskog položaja. Zato se javila potreba za dodatnim zanimanjem koje bi im osiguralo bolji životni standard. Jedan od vrlo popularnih prijedloga bio je potaknuti učitelje na bavljenje pčelarstvom, koje je u to vrijeme bilo prilično jednostavno, ali i prestižno zanimanje. Iako pčelarstvo nije donosilo velike novčane dobitke, prednost mu je bila u tome što je zahtijevalo malo truda, a donosilo zadovoljavajuće prihode. Uz materijalnu korist, učiteljima se pčelarstvo preporučalo i zbog osobnog zadovoljstva, odnosno, kako se tada govorilo, "spajanja korisnog s ugodnim".
Autor
